Intenzivan noćni svrbež oko anusa, pouzdan znak enterobijaze

Enterobius-vermicularis-300x201Rijetko se govori o parazitarnim bolestima probavnog sistema, premda one predstavljaju značajan problem u Bosni i Hercegovini. Među zastupljenijim bolestima je enterobijaza ili oxiurijaza, koju uzrokuje mala dječija glista (Enterobius vermicularis). Najčešće oboljevaju djeca starosti od 5 do 9 godina i odrasle osobe u dobi između 30 i 50 godina. Bolest se javlja u manjim ili većim epidemijama, u obdaništima, u zatvorenim kolektivima, kao porodične epidemije itd.

Enterobius vermicularis je crv upadljivo bijele boje. Mužjak je dug od 2 do 5 mm a ženka od 8 do 13 mm. Tijelo ženke je ispruženo sa šiljastim krajem. Mužjak je tanak i vitak a zadnji kraj mu je izrazito povijen naprijed pa podsjeća na izvrnuti upitnik. Spolno zreli crvi žive na mukozi debelog crijeva i gornjem dijelu tankog crijeva. Nakon oplodnje mužijaci odmah uginu. Ženke tokom noći putuju do anusa, prolaze kroz njega, dolaze do nabora kože oko anusa, pri čemu svaka ženka položi oko 10 000 jaja. Jaja su prekrivena sa ljepljivom ovojnicom, koja im omogućava da se zalijepe na kožu. Unutar jaja nalazi se embrion koji na temperaturi kože, za dva dana sazrijeva u larvu. Nakon toga jaja se odvajaju od kože i rasipaju u okolinu (obično u rublje i posteljinu). U vlažnoj sredini jaja i larve ostaju živi 2-3 sedmice, a u suhoj više mjeseci. Ukoliko je infestacija obilna onda se u i na površini stolice mogu vidjeti pokretni crvi.

Kliničke manifestacije bolesti

Jaja Enterobius vermicularisa dospijevaju u probavni trakt čovjeka preko usta, gutanjem. Najčešće se unose prstima za koja se zalijepe jaja u toku češanja područja oko anusa. Do infestacije može doći i preko zagađenog noćnog rublja i posteljine, osobito prilikom istresanja posteljine, kada jaja udisanjem dolaze u usta, a potom u crijeva. Ponekad se larve nakon izlaska iz jaja vraćaju nazad u anus i crijeva. U probavnom traktu iz jaja se oslobađaju žive larve koje za šest sedmica sazrijevaju u odrasle parazite koji borave na kraju tankog i na početku debelog crijeva. Tu se hrane sadržajem crijeva, ali i sa sluzi koja oblaže sluznicu crijeva, čime mogu izazvati čireve u crijevu. Kada je prisutan u malom broju, Enterobius vermicularis ne izaziva velike tegobe. Povremeno, različiti stadiji crva prolaze kroz zid debelog i slijepog crijeva, a mogu dospjeti i u vaginu, maternicu, a potom preko jajovoda i trbušnu šupljinu gdje uzrokuju upalnu reakciju.

Glavni simptom bolesti je jak svrbež u području anusa, koji je naročito izražen noću kada ženke polažu jaja. Zbog svrbeža bolesnici slabo spavaju, razdražljivi su, blijedi, mogu imati podočnjake, gube na težini, imaju slab apetit itd. Na koži analne regije usljed intenzivnog češanja mogu da nastanu površne rane ili ekcem, na koje se nadovezuju bakterijske infekcije. Ove promjene na koži oko anusa mogu biti vrlo izražene i dovesti do pogrešne dijagnoze.

Dijagnoza

Dijagnoza se postavlja uzimanjem celofanskog otiska perianalnog predjela po Graham-u. Otisak se uzima ujutro nakon ustajanja, prije pražnjenja crijeva i jutarnjeg pranja. Otisak se uzima tako da se razvuku nabori oko anusa, te se na anus i kožu oko njega zalijepi celofanska traka. Nakon skidanja trake, ona se ponovo zalijepi na predmetno staklo. Celofanski otisak je mnogo bolja i osjetljivija metoda za traženje jaja Enterobijusa nego što je to pregled stolice. Nekada se u otisku pored jaja mogu naći i odrasle ženke koje su uginule nakon polaganja jaja. U stolici se jaja nalaze samo u 5% infestiranih osoba. Pregledom krvne slike može biti povećan broj eozinofila.

Terapija i prevencija

U terapiji su efikasni lijekovi kao što su albendazole,mebendazole, pyrantel. Reinfekcije su česte tako da tretman obično treba ponoviti jedanput ili više puta. Veoma je važno da se u isto vrijeme liječe svi članovi jednog domaćinstva ili obdaništa zajedno sa sprovođenjem mjera prevencije širenja, kao što je pranje ruku i perianalne regije, mazanje sa mastima, pranje intimnog veša na visokim temperaturama i čišćenje kontaminiranih objekata vodom.

Prof.dr. Mirsada Hukić